Sigurno vam je poznat taj osjećaj… kad se nečemu jako veselite, ali ste istodobno i tužni, jer znate da će to proći brže nego što želite. Tako je bilo i s Paklenica trailom i putovanjem u Rtinu; jedno malo, pitomo i iznenađujuće romantično mjesto u zadarskom zaleđu, gdje su nas, trkače Torpedo Runnersa, ugostili roditelji naše Renate, Anka i Grgo kojima smo pojeli vjerojatno svu zalihu pršuta, pancete i paškog sira.
Trail kroz Nacionalni park Paklenicu koja ima više od 150 km markiranih staza nismo planirali, doduše, kao ni mnoge druge dosadašnje utrke. Ideja se pojavila nakon Dugog otoka, gdje nas je većina, sredinom ožujka, trčala Cliff Blue, odnosno stazom dugom 24 km. Neposredno nakon utrke, kako to obično i biva, dok smo još debelo bili pod utjecajem adrenalina, oduševljeni dočekom mještana, krajolikom, organizacijom i samom stazom, odlučili smo se i za Paklenica Trail International 18. svibnja, stazu od 26 km, uz uspon od 1.300 m; točnije za avanturu u jednom od najatraktivnijih europskih područja za planinarenje i trčanje. Čim je to postala „gotova stvar“, a ekipa složena, ukaže se ono što k nama (samo kad su utrke u pitanju) tek povremeno svrati, a zove se „savjest“. Stoga predložih da svi skupa potpišemo jednu izjavu da neposredno nakon utrke, dok smo još „neuračunljivi“, zbog adrenalinske injekcije koju smo tek primili, nećemo donositi odluke o sljedećim pohodima, najvećim dijelom radi financija i mogućeg bankrota. U suprotnom, nećemo više moći sudjelovati u brojnim humanitarnim događanjima, već će ljudi dobroga srca jedno takvo i za nas morati organizirati kako bi nas izvukli iz onoga u što smo se sami uvalili. Srećom pa su nas Anka, Grgo i Renata ovaj put privremeno udomili, pa su i naši troškovi bili minimalni, za razliku od intenzivnih događanja u ta tri dana praćenih obiljem smijeha i zabave.
Iako… nije baš sve bilo smiješno… bar ne meni. Sve do tog jutra kada smo sjeli i auto i krenuli put Starigrada, nisam razmišljala o zmijama, niti o tome da ću na pojedinim dijelovima biti prisiljena penjati se i upotrebljavati ruke za svladavanje prirodnih prepreka. A baš tom temom su se tijekom 20-minutne vožnje do starta bavile Iva i Veronika, zabavljajući se mojim preznojavanjem, zbog same pomisli na takav susret, tim više što je jutro bilo sunčano.
No, čim smo startali, prestala sam misliti o tim gmazovima. Trčali smo nekih 5 km blago valovitom cestom i makadamom prema kanjonu Male Paklenice, veseleći se novom izazovu i novoj avanturi, okruženi maslinama, dalmatinskim kršem i pomalo zastrašujućim stijenama ovog impresivnog Nacionalnog parka. Najatraktivniji dio ove utrke uslijedio je ulaskom u kanjon, gdje smo se brzo raštrkali, svatko svojim tempom. Blizu mene uvijek je bila Martina, pa smo na kraju najveći dio utrke i odradile zajedno. Pomagale smo si, dodavale štapove, ruke,… a najbolji dio su svakako fotografiranja na brojnim lokacijama, zbog čega sam u cilj ušla čak sat vremena nakon ekipe koja me tamo, pomalo i zabrinuto, čekala. I Martina i ja, mobitelima smo načinile više od 60 fotki svaka, ali jednostavno nismo mogle samo proći pored i kroz područja koja ostavljaju bez daha.
U kanjonu smo upoznale i jedan zagorski par, čiji nam je muški pripadnik bio od velike pomoći na nekim mjestima gdje se trebalo popeti na prilično visoke stijene. Bilo je tu svega- skakutanja po sitnijem i krupnijem kamenju, penjanja na strme stijene, na nekim mjestima i sajlama, pa do vrlo skliskog terena na samom izlazu iz kanjona, gdje smo skrenuli u bukovu šumu. Tek tada mi je bilo jasno zašto je organizator u opisu utrke naveo da se staza ne preporuča onima koji se boje visine. Putem smo se još bolje upoznale; čavrljale smo o svemu, ali o detaljima sada nećemo. Drugoj okrjepi na lokaciji Njive Lekine nismo se razveselile samo zbog hrane i pića, već zbog toga što je to bio kraj uspona i onog, bar nama, najtežeg dijela utrke. Tu smo se s domaćinima zadržale u ćakuli. Prije nego smo naglas postavile pitanje kako su svu tu hranu, vodu i sokove dovezli na sam vrh, Martina je spazila konja. Naravno da smo obje odmah krenule k njemu s čašama u rukama, kako bi i njemu zahvalite. Mirno nas je s mjesta promatrao dok smo mu prilazile, a onda je odjednom naglo pojurio prema nama. Bila sam jako brza, a okrenula sam se tek kad sam znala da sam na pristojnoj udaljenosti. No, Martine nije bilo- bar ne na nogama. Ostala je ležati u visokoj travi, gdje je pala u bijegu.
Nema tog gela, ni namirnice koja bi nam takvom brzinom dala vjetar u leđa kao što je ta neočekivana, ali svakako komična situacija. „Možda je mislio da mu nosite hranu, pa vam je krenuo ususret“, kroz smijeh su komentirali mještani. Već puno ranije Sunca je nestalo, a tamni su oblaci nagovijestili kišu koja nas je i pratila cijelim spustom kroz kanjon Velike Paklenice. Bilo je proklizavanja, preskakanja srušenih stabala, potočića, nepredviđenih špaga… i puno smijeha. Čim smo se spustile, kod planinarskog doma, čekala nas je posljednja okrjepa i preostalih 7 km do cilja. Naime, Garmin je zabilježio ukupno 28 km. Tu smo kušale tradicionalni kukuruzni kolač toga kraja koji se umače u med, što nam je dalo dodatnu snagu za dalje… neravnom kamenom i vrlo skliskom stazom, a potom makadamom kojim se konačno, kanjonom Velike Paklenice, moglo i trčati. I to sam iskoristila, dok je Martina taj dio poželjela prohodati i uživati u okruženju.
Potpuno mokra od kiše i znoja trčala sam prema cilju. Oko mene nije bilo drugih trkača. Približavajući se napuhancu, čula sam glas voditelja Vlade i Dade s Radija 057 i njihovu usporenu i mirnu najavu mog dolaska, onako kako to samo Dalmatinci mogu: “Eto je! Dobro si se sitila! Di si bila dosad? Šta si radila? Mogla si još duže ostati u brdu!“ Bilo je toga još. Radijski dvojac nalik onom iz Muppet show-a zabavljao je trkače i publiku, a duhovitim dosjetkama provocirao je i slučajne prolaznike.
Moram priznati da mi je jedan od dražih trenutaka ugledati Zrinka, jer je to znak da je sve gotovo i da slijedi, kako Ivana kaže, „pivica“ i opuštanje. Kao i svaki drugi odgovoran trener, stajao je na nogama, spreman za fotkanje ulaska u cilj i zagrljaj nakon kojega uvijek slijede i svi ostali. „Pa, gdje si dosad? Trebala si doći prije sat vremena“, vikala je Veronika, ali je ostala bez odgovora. Dobila ga je tek pola sata kasnije kada je u cilj ušla Martina i rekla da ima više od 60 fotografija, na što me Veronika samo značajno pogledala, s podignutom obrvom, a između redaka se moglo čitati „znala sam“.
Naš Ivan Ivekić na utrci od 14 km vremenom od 1:23:31osvojio je 3. mjesto u ukupnom poretku, dok su Ivana Kinkela i Zrinko Puljić zajedno ušli u cilj, prvi među Torpedosima u utrci na 26 km i to za 4:42:28.
Onaj najbolji dio tek je slijedio. Anka i Grgo samo su čekali Renatin znak za roštiljanje. Dok smo se istuširali i presvukli, taman je sve bilo na stolu, a zdjela s pečenim mesom stalno se dopunjavala. I to je trajalo i trajalo…sve dok se nije počelo točiti domaće, također dalmatinsko, vino Veronikinog tetka. Živio tetak! Sigurna sam da ćemo grupno s njim uspostaviti nekakav „poslovni odnos“. Prazan galon (nevažno od koliko litara) dovoljno je govorio.
Ostatak večeri teško je opisati. Uglavnom smo plakali… od smijeha najviše. Imamo i video snimku kao podsjetnik… na Veronikinu simfoniju koja je, istina, daleko od bilo koje Beethovenove simfonije, ali se čula; Ivanin i Ivin performans, Zrinkovo jačanje mišića otvaranjem i zatvaranjem vrata, Renatin pokušaj pronalaska izravnog eurovizijskog prijenosa ispred crnog televizijskog ekrana, Vesnin solo ples… Ali, to naravno, nije sve. Sutradan smo obišli Rtinu, popili kavu u novootvorenom hostelu na samoj obali, spasili zalutalog psića od jednog neopreznog vozača kojega ovom prilikom nećemo imenovati, ručali u jednoj predivnoj starigradskoj konobi…
Utrka je bila odlična i svakako, zbog dinamičnog i šarolikog terena te odlične organizacije, za svaku preporuku. Još su bolji bili naši domaćini. Stoga nije čudno što su na kraju svi bili kao pokisle koke… jer je sve prebrzo prošlo. Ali, Anka i Grgo, napomenuli su, čekaju nas i dogodine. I Rtina. I jedna nova, sasvim sigurno, neponovljiva avantura u izvrsnom društvu.
Ljiljana Mamić