Pretrošli vikend, točnije 18. 3., na najvitkijem jadranskom otoku održao se 1. po redu Dugi otok trail.
Kako Torpedaša ima baš svugdje, e pa bilo nas i ovdje..
Nas četiri djevojčice nadobudne, otisnule se tog petka pravac Zadra i od tamo katamaranom za mjesto Sali na Dugom otoku. Ova inoformaci ja zato da ne mislite kako morate ići skupim trajektom – ostavite svoja vozila u Zadru i za 25 kn eto vas katamarenčekom za ciglih 45 min na mjestu zbivanja.
Već se po gužvaoni u plovilu dalo naslutiti da čeljadi tog vikenda na Dugom neće nedostajati. I nismo se prevarili: stanovnika kroz godinu u Salima cca 600, broj prijavljenih za Dugi otok trail još toliko!
Petak navečer, riva u Salima vrvi trkačima. Uzimamo svoje start pakete (kotizacija je btw vrlo povoljnih 150 kn) i pravac apartman – nema zezanja jer 23 km nije zezancija.
Subota ujutro. Potočić ljudi slijeva se iz apartmana prema rivi. Mi također činimo taj potočić.
Vrijeme: naizmjence sunašce, naizmjence ovčice (za neznalice, kumulusi; za još veće neznalice, oblaci).
I onda, đenje! Osrednja četa dugootočkih momaka sa srednjevjekovnim peglama u jednoj ruci, volovljim rogovljem u drugoj te uz pratnju bubnjeva, krenula stupati rivom i proizvoditi zaista originalan zvuk koji se ima zvati tovareća mužika. Ritam je odličan, atmosfera još bolja. Potom još kratki (i tipično saljsko duhoviti) uvodni govor organizatora i utrke na Bay Green 10 i Cliff Blue 23 mogu startati!
Katja Rubeša, Petra Jerkić i ja idemo na 23, Paula Peršić radi problema s koljenom na nešto manje zahtjevnih 10 km.
Staza nas vodi (uzbrdo!) kroz uske uličice Sali (gdje je, naravno, odmah nastao čep, ali nikog nije briga i svi smo savršeno dobre volje) pa ponad mjesta kroz stoljetne maslinike, pa opet malo nizbrdo do Uvale Magrovica gdje je na cca 3 km bila i prva kontrolna točka odnosno okrijepna stanica. Na okrijepnim, dakle, svega: vode, izotonika, banana, naranči, čokolada mliječnih i tamnih, keksova, čudesa.. Bilo je toplo pa smo malo, glu-glu, popili vodice i onda opet srećica – ubrdo do utvrde Grpaščak, koja je ujedno i najviša točka staze. Ova uzbrdica nije bila nimalo šaljiva pa smo bili sretni kad smo se dokopali te druge kontrolne i tog švedskog stola od okrijepne. Odavde puca predivan pogled na čuvene dugootočke klifove s desne strane i jednako predivan zaljev Telašćica s lijeve. Pa kako onda ne opaliti photo session, kako, objasnite mi..? Lijepe li te zemlje naše.. No, valja nam krenuti dalje i divljenje ponjeti sa sobom.. Nešto puteljcima kroz makiju, nešto makadamom, nešto betonskom stazom i eto nas do 3. kontrolne točke/okrijepne stanice koja je ujedno i cilj za 10kilometraše odnosno Bay Gren 10 – Uvala Mir. Tu će naša Paja pronaći svoj mir, a mi ćemo hrabro krenuti ponovo uzbrdo do veličanstvenih klifova.. E, tu tek postaje zaista zabavno: škrape! Malo, dakle, škrapama, malo kozjim stazama kroz makiju, skakućemo duž klifova i svako malo zastajemo da (se) fotkamo. Staza je, usput budi rečeno, fantastično markirana – nema šanse izgubiti se, taman bio najtulavija osoba na svijetu. Klifovi su i do 160 m visoki, staza je ponegdje nadomak samom ponoru pa je HGSS fino raspoređen gotovo cijelim putem. S donje strane, u dubokom plavetnilu, zamišljamo jednako dobro raspoređene velike bijele psine.. Skakutanje po škrapama dovelo nas do novog fenomena – lokaliteta Skrača. Jedan totalni land art – out of this world! Tisuće čovuljka koje su putnici namjernici spontano krenuli “suhozidati” i tako napravili čitavu poljanu kamenih skulputra. 3. kontrolna točka. Još malo fotkanja..
Odavde se spuštamo prema jezeru Mir, odnosno dalje prema Uvali Mir. Kontrolna točkica/okrijepa. Dalje. Djelomično ranije poznatom stazom, djelomično novom, eto nas opet do Uvale Magrovica, zadnje kontrolne točke gdje nas svi hrabre i kažu: još malo, sve je nizbrdo bla..bla..
Samo što nije nizbrdo.. – to valjda tako izgleda kad sjediš negdje u hladu 🙂 Ali, dobro. Još par km, što uzbrdo, što nizbrdo i evo Katje i mene za 3 h i 12 min natrag u Salima – jeeeeeee! Srećica. Pivo.
Ručak. Još veća srećica. Za ručak opet svega: odlične maneštre u vege i ne vege varijanti, nekoliko vrsti pašti, domaćih specijaliteta od ribe (u Salima je tvornica za preradu ribe!), kolača, keksova, svega, svega, svega.. Dakle, Saljani, dakle vi divni ljudi, dakle, nemam riječi hvale za ovu organizaciju.
Na kraju dana počastili nas i koncertom (kombinirani zadarsko-dugootočki izvođači) na kojem nije bilo Rozge, ali je bilo Pink Floyda, Tracy Chapman i svega nečeg ušima i duši milog.
Inače, tehničke podatke o stazama možete naći na web stranici Dugi otok trail. Tamo, također, koga zanima, može naći i rezultate. Mi pobijedile nismo makar se Petra nešto prijetila 😀
Što još reći (kladim se da je većini i ovo bilo previše), nego vidimo se nagodinu, o Sali, o Dugi tanani otoče, o divni ljudi koji sve organiziraše..
Nadamo se da ćeš nam se pridružiti i ti, čitaču. Ako si izdržao ovaj tekst, možeš i Cliff Blue..
