Istrian Wine Run spada u fan run i ako ikako možete, ne propuštajte ga.Torpedo runneri su vjerni i masovni sudionici ove utrke. Osim maskiranja, dobre muzike, plesa, ića i pića tu se ipak i trči i to uzduž i poprijeko ovom prekrasnom terrom magicom. Zemljom kojom su nekad kročili dinosauri, vladali po predanju zloglasni i odvažni gusari Histri, zemljom Velog Jože i ostalih divova i simpatičnih Jurine i Franine.
Po prognozi koju smo pomno pratili, nevrijeme nas je trebalo uhvatiti vrlo blizu cilja. Međutim, kako mi svaku gastronomsku i enološku točku dobro obradimo i odradimo plesom i pjesmom, kao što se i proveselimo svakom novom osvojenom mjestu na putu i divimo svim istarskim čarobnim zakutcima, nevrijeme nas je uhvatio baš u nedoba, na otvorenom polju bez drvca i zaklona. Tmasti, crni oblaci su se spustili do zemlje, zapuhao je silovit vjetar i crvena zemljana prašina se vrtložno digla u zrak, počelo je pljuštati, sijevati i grmiti, sve bliže nama. Nije nam drugo preostalo, nego da se duboko poklonimo i udarimo u trk. To se i moglo tako neko vrijeme, dok nismo naišli na blato, tad je nastalo klizanje u svim pravcima. S duplo težim tenisicama, nastavili smo dalje. Ni kad smo konačno bili okruženi drvećem, nije nam bilo lakše. Olakšanje su donijele tek kuće za koje smo se nadali da imaju gromobrane. Ova prekrasna zemlja pokazala nam je svoju opaku ćud.
Mnogi sudionici utrke su odustali i nije za čuditi. Koje je snage bila oluja govori sama činjenica da je uništila par zadnjih okrijepnih stanica, ciljnu ravninu i opremu za mjerenje vremena tako da su poznata prolazna vremena samo prvih 70-tak trkača. Torpedo runneri su neobazirući se na to, po svojoj staroj i dobroj tradiciji, svi zajedno prošli kroz cilj.
Sve to nije uspjelo spriječiti Torpedose da se i ovjenčaju nekom medaljom. Naš Vedran Dakić osvojio je 2. mjesto u maratonu. Bravo!
Nismo osvojili nagradu za masku, ali bez obzira na to, nitko, nitko nije napravio takvu atmosferu sreće i sporta kao mi.