Perjanice riječke trkačke skupine Torpedo Runnersa, Ingrid Nikolesić i Damjan Dabović, na trećem izdanju ultramaratona Slovenian 12 HOUR RUN u Kranju, postigli su iznimne rezultate u jakoj konkurenciji ukupno 120 sudionika, ujedno najboljih ultramaratonaca iz Slovenije, BiH, Finske, Italije, Poljske, Grčke, Hvatske, Portugala i Mađarske, od kojih je 69 trčalo utrku od 12, a 51 utrku od 6 sati. U samom središtu Kranja natjecatelji su trčali kružnu dionicu od 1.300 metara i to po asfaltu, granitnim pločama i kamenim kockicama karakterističnim za stare gradske jezgre. Riječ je o utrkama koje nedvojbeno predstavljaju najteže ispite fizičkih i mentalnih sposobnosti i izdržljivosti i izazov s kakvim se tek rijetki odluče suočiti.
Nikolesić je sa 119 pretrčanih km zauzela drugo mjesto, odmah nakon slovenske rekorderke koja je uspjela istrčati slovenski nacionalni rekord, dok se Dabović sa nepuna 62 km pozicionirao na 10. mjesto.
„Od samog početka priprema bila sam svjesna da početak srpnja nikako nije dobar za ovakav tip utrke, pa sam upravo zbog toga treninge odrađivala na temperaturama od 40 stupnjeva te u takvim uvjetima bila po 8 sati na nogama. Na dan utrke vrijeme nam nimalo nije bilo naklonjeno; bilo je sparno, a kiša, iako najavljena već od 10 sati, pala je tek u poslijepodnevnim satima, kada smo svi već bili beskrajno iscrpljeni, što je značajno utjecalo na krajnji rezultat.
Neposredno nakon utrke rekla sam kako ovo iskustvo neću ponoviti, ali sam se već koji sat poslije predomislila i odmah pronašla nove ultramaratone od 12 sati u listopadu i studenom ove godine. Tada slijedi popravni“, najavila je Ingrid dodavši kako je organizacija utrke bila vrhunska i bez bilo kakve zamjerke.
U šali Ingrid navodi kako je tijekom utrke izbrojala sve kockice po kojima je trčala, kao i šahte, od kojih je jedna imala oštećenje, pa je tu uspjela iznova uganuti isti zglob koji je tjedan dana ranije uganula na Soča outdoor festivalu, nakon čega su mnogi bili uvjereni da će odustati od ove utrke. „Cijeli dan je bilo sparno, a krize su se nizale svaki treći krug. Puno sam pila, puno vremena gubila na stajanje. Nakon sedam sati poželjela sam spavati. Na fotografijama izgledam relativno ok, ali izgled vara.
Logistika mi je uvijek najvažnija, a moja je savršeno funkcionirala, kao i uvijek do sada; moj najbolji prijatelj Zrinko Puljić, pozitivan, sugestivan i ono ključno- zna svoju ulogu u ovoj priči. Često bez ijedne izgovorene riječi, točno zna što treba činiti i brine se za svaki detalj. To mora biti netko tko poznaje svaki dio tebe i tko zna kakav si u teškim situacijama; tko te zna nasmijati i podići kad se „razliješ“ po tlu i kad zaplačeš. Imala sam veliki emotivni krah na 95. km, čak sam i proplakala. Nakon 100 milja Istre Zrinku i meni ovo je drugo ovakvo iskustvo, ali vjerujem da će ih u vremenu koje slijedi biti još i da nas čeka još puno ovako lijepih priča koje ćemo se uz pivu dugo vremena prepričavati“, kazala je Ingrid.
„Nadao sam se rezultatu od nekih 70, 72 km, ali ovo očito nije bio moj dan. Za razliku od utrke na 12 sati koja je startala u 7 ujutro, ova na 6 startala je u 13 sati, uz temperaturu od oko 30 stupnjeva. Do 38. km trčao sam bez većih problema, ali nakon toga su počeli bolovi u listovima i zadnjoj loži. Isto se dogodilo i prošle godine u Ateni, a ni sad ne znam uzrok- možda zbog vrućine, podloge, dehidracije, sparine,…
Razmišljao sam i o odustajanju, ali bih se nakon odmora i masaže brzo predomislio. Bilo je teško sve do 50. km- prava kalvarija. Ni sam ne znam kako, ali od 50. km vratila mi se lakoća trčanja i to me držalo do samoga kraja“, izjavio je Dabović kojemu je ovo dosad najveća istrčana kilometraža.
Kazao je kako nije ostvario zacrtani rezultat, ali je zadovoljan što je utrku odradio do kraja, bogatiji za jedno novo iskustvo kojim će zasigurno unaprijediti svoje buduće utrke.
Ljiljana Mamić