Kategorije
Aktualno

108 km Istre by Toni

Od moje posljednje utrke na 100 i više kilometara prošlo je punih 19 mjeseci, točnije krajem kolovoza 2015. nastupio sam i završio UTMB (168km, +10000m elevacije) i nastup na ovogodišnjem izdanju „100 milja Istre“, utrci od 108km bio je moj povratak na duge staze.

Pripreme su počele još početkom rujna prošle godine, ali sam i dio priprema morao prekinuti na 50 dana, kada sam zbog ozljede koju evo vučem već godinu dana, morao pauzirati zbog terapije. Ta pauza mi je odnijela 400-500km dobrih priprema, i to mi je nedostajalo za bolji plasman na ovogodišnjem izdanju „100 milja“.

Petak, dan utrke, nervoza prisutna, naravno. Nakon ručka odlazim sa frendom do Labina kako bi ispratili 100-majlere u njihovu avanturu, koju su neki bili budni i preko 43 sata…znam kako im je, prošao sam tu Golgotu na UTMB 2015.

Po povratku kući, odlazim u spavaću sobu kako bi barem 2 urice odspavao…ali ne ide…adrenalin na uši izlazi van. Večeram, gledam dnevnik i oko 22 sata, oblačenje i spremanje.

Na start dolazim u 23:15, pozdravljam se sa frendovima, kolegama trkačima, iščekujemo start…tik tak tik tak

Na startu se pozicioniram u prvom redu kako bi izbjegao gužvu na potezu Dol-Vrata-Sedlo i stigao komotno na Vojak i Poklon.

Startamo, krećem jako naprijed i u prvih 15 trkača sam…gusjenica je iza nas.

Na Vojak stižem u 01:30, na Poklon u 01:50, 10 minuta prije plana. Kratka okrijepa i nastavljam prema Planiku put Brgudca. Na potezu srećem mnoge 100-majlere koji hodaju, međusobno se bodrimo i pozdravljamo…

U Brgudac stižem u 03:20, 10 minuta prije plana, ne zadržavam se dugo i nepotrebno, krećem dalje prema idućem usponu, za Orljak. Stižem jednog Bugara koji nosi mali prijenosni radio, onaj za utakmice i sluša pop muziku devedesetih…Madonna, Jackson i ostali odzvanjaju mrakom.

Muzika mi je preglasna, puštam ga neka ode naprijed, ne žuri mi se. Do svitanja je još skoro 3 sata.

Nakon Orljaka spuštam se na makadam i pred mnom je uspon na Gomilu i tehnički izazovan spust prema Trsteniku gdje stižem u 05:20, 25 minuta prije plana. Jedem kruh i nutellu, naranče, limune, smokve…Ispijam colu, ispijam vodu…sve je hladno…osjećam da mi se grlo ledi. LUD SAM!!! Samo mi treba da me grlo sad ulovi na 65km od cilja. Uzimam još čašu juhe, ispijam je i krećem van.

Izlaskom iz šatora, naglo mi je postalo zima. Vani je možda 5 stupnjeva, ja znojnih leđa. Oblačim windstoper i ubrzavam kako bi se zagrijao do posljednjeg velikog uspona na Žbevnicu.

Sa svitanjem stižem na Žbevnicu, crveno nebo iznad Slovenije, sumaglica iznad Trstenika i Ćićarije, na vrhu sam u 06:30, slijedi spust u Buzetu, u tranziciju. 10km do Buzeta spuštam se za 1h10min, te sam dolje u 7:40, 20 minuta prije plana. Presvlačim se, mijenjam tenisice (puštam Salomon, oblačim Joma) jedem, nadolijevam vodu. Moram na wc, proradila je probava koju nisam imao posljednja 24 sata i gubim 15 minuta na wc-u. Buzet napuštam u 08:15, 35 minuta sam se zadržao, previše ☹ Kroz tranziciju pao sam desetak mjesta u ukupnom poretku.

Sljedeća kontrola je na 18km, točnije u Oprtlju. Manji uspon i spust do podnožja Pietro Peloze. Neočekivana prepreka koju sam previdio u svojoj kalkulaciji – potok. Tražim neku opciju za prelazak bez da smočim noge ali ništa od toga. U vodi sa do pola potkoljenice. Glavom mi prolazi misao „neće me valjda sada opet žuljevi usporiti“!!!

Uslijed zadržavanja u Buzetu, u Oprtalj stižem sa 35minuta kašnjenja za planom. Kako je tako je. Idemo dalje, još je trećina staze pred mnom. Nastavljam prema Grožnjanu i tamo stižem u 12:30, sat vremena kasnije od prvobitnog plana. Ništa mi se ne jede, ne traži me tijelo, samo pijem, uzimam vode i krećem dalje za Buje gdje stižem u 13:40, kratko se zadržavam i slijedi mi posljednjih 13km spust i ravnog dijela do Umaga. Lagano trčkaram i osjećam bol u lijevom koljenu, unutarnja strana. 3km do cilja koljeno kaže DOSTA i do cilja hodam.

U cilju sam nakon 15sati 18minuta i 19 sekundi, sat vremena brže od posljednjeg nastupa 2014. na ovoj dužini. Plan je bio 14 sati, ali i bez gubitka vremena u Buzetu i boli u koljenu, realno bi bilo 14sati i 45minuta. Sad uviđam koliko mi nedostaje onih 400-500km treninga sa kraja 2016. godine.

Na kraju dana, zadovoljan sam jer me malo bilo strah kako ću podnijeti utrku od +100km, nakon pauze od 19 mjeseci i UTMB-a.

Iduća utrka, štafeta na „Homo si teć“ 23.travnja, vjerojatno Rijeka trail, Zagreb trail, Hahlići trail te vrhunac sezone Lavaredo Ultra Trail, 120km uz +5800m uspona, 23.lipnja.