Pet Majora iza mene, jedan preostao – još samo London i završavam svih originalni šest!
Utrku sam završila s vremenom 3:36:05, što je daleko od mog najboljeg rezultata. No, ovaj put nije bilo riječi o osobnim rekordima – cilj je bio jednostavno završiti, bez obzira na sve prepreke. Utrku je završilo 36 135 trkača.
Već na Expou počeo je kaos – dosta velike gužve, a dan utrke ista priča: WC-i su bili nedostatni, a redovi predugi. No, prava borba tek je uslijedila na stazi. Cijelih 42 kilometra protezalo se konstantno guranje i nedostatak prostora za normalno trčanje. Okrjepa je bila oskudna s obzirom na dužinu utrke i toplinu tog dana, što je dodatno otežalo iskustvo. Jedna od stvari koja je inače bas posebna na ovim velikim maratonima pogotovo američkim jest atmosfera. Boston, Chicago, New York – svugdje te publika nosi kroz utrku, vrišti, maše transparentima, pruža ruke za high five. U Tokiju? Potpuno druga priča. Navijači su bili prisutni, ali rekla bi suzdržani. Nema euforije, nema glasnog bodrenja, sve je bilo poprilično tiho.
Ako postoji nešto što Tokyo Marathon radi bolje od svih ostalih, to je čistoća. Nikada nisam vidjela tako urednu utrku – gotovo da nije bilo papirića na podu, volonteri su odradili vrhunski posao tu. Za kraj, trčanje u najvećem gradu svijeta bilo je posebno iskustvo, ali zbog gužve i organizacijskih propusta ne bih ponovila ovu utrku. Drago mi je da sam ju otrčala, ali Tokio definitivno nije na listi maratona koje bih ponovila.
