Ovaj polumaraton mogu slobodno nazvati polumaraton za sjećanje i ne vjerujem da će itko od vas doživjeti nešto tako no da krenem od početka…
Slučajno sam preko kolege s posla doznao da se 30.04.2017 održava Baku polumaraton te se sav sretan uputio malo više informirati. Pronašao sam službenu web stranicu koja je tako loše napravljena da sam već tu počeo sumnjati u dobru organizaciju.
No bilo kako bilo prijavio sam se online, uplatio 20 manata (1 manat = 0.54€) te dobio povratni email da ću biti naknadno obaviješten o mjestu i vremenu podizanju broja. Na žalost pri prijavi nije bilo moguće unesti ime kluba za koji se trči. 3 dana prije trke dobijem email da se brojevi mogu podići u shopping centru u samom centru grada te se isti dan iza posla uputim po broj.
Što mislite što je bilo u paketu osim broja? Jedno veliko NIŠTA. Startni paket sastojao se samo od broja koji niti čip nije imao, a niti sam dobio ziherice da taj broj i fiksiram na majicu. Broj je inače bio vrsta naljepnice koja se naravno kad se majica navlaži od znoja i odlijepi. Da ne dužim puno idemo na dan trke. Ustajem ujutro u 6 sati, obilato doručkujem te u 7:15 uzimam taxi da bi na startnoj poziciji bio nešto prije 8 sati te obavio slikanje sa ekipom iz firme od koje sam i dobio slobodan dan.
Nakon obavljenog slikanja krenem prema startnoj poziciji kako bih ugrabio što bolju startnu poziciju jer čipova za mjerenje vremena nije bilo. Imao sam sreću da smo bili doslovno na prvoj crti, a iza nas more ljudi. Iskreno nigdje se nije ni moglo vidjeti koliko je bilo prijavljenih, ali znam da ih je bilo baš puno.
Stajati dva sata i čekati start, a wc-a nigdje u blizini nije baš lako i još gore je bilo to što sam znao da po putu nema nigdje wc-a, a u grmlje se ne može kao kod nas, tu se ipak završi u zatvoru zbog pišanja na javnom mjestu.
Još jedna stvar što nigdje drugdje nećete doživjeti je način oblačenja. Recimo ljudi su trčali u trapericama, radnim cipelama pa i radnim odijelima, skafanderima, flanelastim zimskim košuljama… Ma bilo je svega.
Bummmm, 10 sati, trka započinje. Iako sam bio u prvom redu u sekundi sam se našao negdje dvjestoti nakon što je Azerbaidžanski stampedo krenuo.
Početak trke jako opasan, trčalo se bez pravila. To se stoka baca ispred vas na 10cm pa udare sprint u mnoštvu ljudi, pa majstor trči cik-cak ne znajući ni sam gdje ide…
Početni tempo odlučio sam lagano što znači ne ispod 5min/km no izgleda da se nikad neću naučit toj riječi LAGANO. Prvi kilometar uspijem održat na 5:25 min/km no drugi već ode na 4:56 min/km, treći na 4:50 min/km i onda mi u glavu dođe da sam tek na trećem kilometru, da je upeklo sunce i da do kraja ima još dosta te smanjim tempo.
Prvih 7km trčalo se obalnom šetnicom i tu je vjetrić radio svoje, hladio, no nakon tih 7km staza kreće kroz grad na širinu ceste od 6 traka gdje je sunce već dobrano zagrijalo asfalt te mi je glava već lagano počela kuhati.
Nakon ulaska u grad staza je počela vijugati te se provlačiti kroz ulice pod 90° gdje je do izražaja počela dolaziti kultura trkača koji su naravno kratili stazu. Majstori umjesto da prate kut staze oni direkt poprijeko. Dobro su naučili Pitagorin teorem i dobro znaju što je hipotenuza.
Mislim da su ti na kraju imali istrčanih 18km a ne 21km.
Navodnjavanje… Vode je bilo i više nego dovoljno na stanicama ali SAMO vode. Nikakvih drugih napitaka, a niti voća tako da sam se morao samo sa time zadovoljiti.
Redam kilometar za kilometrom, ali nikako doć na taj cilj… Odužilo se nekako no trčao sam s mišlju da nakon 5 dana idem napokon doma na odmor i to me nekako pozitivno držalo. Na 15 km otvorila se ravnina kojoj nije bilo kraja, 5 km ravnice, cesta sa 6 traka, dosadno za poludit. Odlučio sam ne stat i otrčat to ma koliko mi bilo dosadno.
Prolazim zadnji podvožnjak te mi se u očima pojavi olimpijski stadion. Jeeee, na kraju sam trke napokon. Još zadnji U-turn i stižem.
U tom trenutku vidim kolegu sa posla koji je oko 1km iza mene te odlučim smanjit tempo te ga pričekat i skupa uletjet u cilj.
Dostigne me te zadnjih 500m udaramo sprint te sa paceom od 4:00 min/km ulećemo u cilj.
Naravno, medalje nema, a ni vremena. Zaustavljam svoj Garmin koji mi pokazuje udaljenost 20.76km te vrijeme od 1h49’25”.
Na ulasku u cilj neka cura nam kaže da se moramo prijaviti a meni u glavi kakva sad prijava, pa trku sam završio. Prijava je bila samo kao evidencija da smo završili polumaraton, a gužva na prijavama tako da smo brojeve dali nekom lokalnom trkaču da nas on prijavi. Ionako nam nije bilo bitno jer klasifikacije neće biti.
Krenuli smo na istezanje te odlučili popiti pivo koje tako dobro legne nakon trke.
A što reći, opet ćorak. Od pive ni P tako da smo odlučili na taksi te put hotela.
Bilo kako bilo dužinu bi ionako bio odradio tako da mi je Baku polumaraton došao kao dobar trening.
Na kraju mogu reć da sam s obzirom kako i koliko treniram dobro i istrčao jer kad radite na masi trčati brzo ne možete. I da, baku polumaraton otrčao sam 3 puta:
- PRVI
- ZADNJI
- NIKAD VIŠE
