Kategorije
Aktualno

Saucony Paklenica trail International 2017. – kratki izvještaj (s naglaskom na KRATKI)

Premda se desio u jeku velikog, discipliniranog odmora nakon Homo si teć i već tako prkosio Torpedo mainstream-u, neki su ipak izrazili želju čuti ponešto o Paklenica trailu – pa evo. Kratko..

Za Paklenicu trail saznali smo po povratku s Dugootočkog  traila – u organizaciji je iste ekipe pa, mislimo si mi, ne može da omane.. Katja, Petra i ja odmah smo se odlučile za 25 km dugu stazu jer, nakon 100 milja Istre i odrađenih 42, ma što je nama tamo nekih 25..? Yeah, right (no, o tom potom). Aleksandra Deluka i Tamara Despotović (potonja velika ljubiteljica dalmatinskih gmazova, napose  onih beznogih) odlučuju se za kraću i tehnički puno jednostavniju stazu od 15 km. U ponudi je još 42, ali dobro, to ćemo kao iduće godine.. Hmmm, da..

Petak navečer podižemo startne pakete i pravac apartman, večerica, bambusić, krevetac. Subota ujutro, moving pred  starigradskim Iglu športom gdje je start i cilj svih triju utrka. Pun klinac stranaca – ipak je ovo već 5. Paklenica trail International, a dobar glas daleko se čuje. Vrijeme sunčano, ali i vjetrovito – sva sreća jer da je samo sunčano, u dalmatinskom kamenu zna biti fino toplo čak i u ovo doba godine. 10 h – start. Krećemo glavnom cestom kroz Starigrad prema istoku i odmah nakon stotinjak metara skrećemo lijevo prema Nacionalnom parku Paklenica. Pred sam ulaz u park skrećemo desno i onda makadamom prema zaseoku Jukići. Tamo je ujedno i prva okrijepna stanica / kontrolna točka. Nakon otprilike 4 valovita, ali lagana kilometra po makadamu, naša staza se odvaja od one za 15 km i to na način da oni nastavaljaju u istom tonu (lagani, valoviti makadam) a mi, nesretnici, skrećemo lijevo na planinarsku stazu prema Anića kuku. Na ovoj stazi trčanja više nema – em se cijelo vrijeme uspinješ, em si na ljutom kamenjaru gdje treba dobro paziti kamo staješ. Staza nas vodi pored Anića kuka prema zaseoku Jurline gdje je 2. okrijepna/kontrolna te dalje prema Malim Močilima i od tamo prema Planinarskom domu Paklenica – trećoj kontrolnoj / okrijepnoj stanici. Ja volim napomenuti stanje na okrijepnim jer smatram da je to prilično važno na svim utrkama (ovi s Homo si teć možda ne misle tako, ali tako je) – na ovim okrijepama ima svega: vode, izotonika, voća, čokolade, keksa.. nema da fali i po meni, u ruksake zaista ne treba trpati gomilu toga. Bilo kako bilo, dolaskom do doma, sve si nekako mislim da je tih 1100 m visinske sada odrađeno – to si mislim zato jer nisam baš nešto proučila konfiguraciju terena pa me sada  čeka nadasve  uzbuđujuće iznenađenje sljedećeg uspona. Od doma skrećemo lijevo, prelazimo potočić i uskoro nas eto na tom prilično zamornom usponu prema Kosirici te Suvoj Dragi. Puf-pant.. Umorni kvadricepsi zahvalni su kad stižemo do ruba kanjona na čijoj smo sada lijevoj strani. Kretanje rubom kanjona je predivno radi pogleda, ali i opasno ako blejeći okolo ne gledaš gdje staješ. Ja ne znam za Katju – ta je odjurila još od Jukića kanda je vrazi gone – ali, ja sam morala tu i tamo stati i diviti se ljepoti Velike Paklenice. Znam ju od ranije, ali ipak i dalje oduzima dah kao i prilikom prvog susreta.  Osim toga, netko mora sve to i koliko-toliko dokumentirati – “žrtva” za buduća pokoljenja Torpedo Paklenica trailaša.. No da se vratimo na stazu. Uspon je, kako ste mogli dokučiti,  bio naporan, ali pravo veselje kreće tek sa silaskom. Strmo, brate, a noge umorne, klimave.. ma kraja nema! I onda kada se od Njiva spustiš planinarskom stazom (grote, kamenčuge, sipar) do samog podnožja kanjona i uređene staze,  kad misliš da si konačno blizu kraju jer vidiš ljude, dječicu, pse, uskoro i penjače, tek onda nije gotovo  – kamenje na stazi je milijunima stopa tako glatko uglačano da ovdje s tim gumenim nogama i otšarafljenim koljenima moraš na svaki korak paziti još i više. Silazak do glavne ceste dugačak je nekakvih 6 km i premda bi i ovdje pogled rado odlutao na prirodne ljepote (potočić, moćne stijene, moćna torza penjača), nema nego bulji u tlo. Osim ako si, naravno, Petra pa stigneš malo stati, telefonirati, pogledati naočale u kanjonskoj butigi.. (dečke nije gledala, kaže, a mi joj vjerujemo – not). I tako, kroz divni, divni kanjon Velike Paklenice, još mali dijelić po asfaltu (kojeg smo doživjeli kao najfiniji tepih) i eto nas natrag pred Iglu Športom, ciljnoj ravnini. Dočekali nas Tamara, Aleksandra, Toni i Ivor pa smo svi zajedno bili sretni. Ali, baš stvarno sretni. Jer nam se svima trima učinilo kako je onih 42 na 100 milja Istre bilo manje zahtjevno – jest skoro duplo duže, ali staza je, u usporedbi s ovom, kao šetnja parkom. Btw, Tam i Aleksandra proglasile su 15 kilometarsku stazu odličnom za početnike – staza je ravničarskog karaktera i cijelo vrijeme u “civilizaciji” – lokalni zaseoci, plaža..Idući dan proveli smo svi skupa zajedno u razgledavanju Nacionalnog parka Paklenica i sljedećim aktivnostima:

  • susretali i divili se penjačima – ipak je ovo njihov gotovo pa centar svijeta

  • susreli centar pozitive zvan Bruno Šimleša, zajedno s pratećom sektom

  • pomagali jednom šišmišu – bilo je logično nakon Šimleše

  • namakali umorne noge u hladnom pakleničkom potočiću

  • sunčali  se na pakleničkim stijenama

  • jeli grah i kobasice

  • naslikavali se ko mutavi

  • smijali se i bili opijeni životnom vedrinom

I eto, to vam je to. Sažeto, komprimirano u nekoliko rečenica.

5 zvjezdica za ovu utrku (Ferdo, keep up the good work <3) i 5 zvjezdica za ovaj vikend u cijelosti 🙂