Polumaraton Ivan Starek glasi kao najbrži polumaraton u našoj zemlji. Održava se na Jarunu i trče se 3 kruga, samo prvi skreće i obilazi Otok Hrvatske mladeži, dok su druga dva manja i jednaka. Vjerovatno najbrži jer je potpuno ravan i krugovi su bez nekog velikog skretanja, osim u tom prvom krugu. Bilo bi dobro kad bi se i to moglo izbjeći jer bi onda bio još brži. Koliko je ravan predočit će vam činjenica da su najveća brda na njemu ležeći policajci.
Polumaraton je dobio ime po Ivanu Stareku legendarnom zagrebačkom trkaču koji je bio omiljen među trkačima zbog svog poštenja, samozatajnosti i skromnosti. Počeo se baviti trčanjem prilično kasno u svojim “ranim tridesetim” godinama na nagovor svog susjeda i prijatelja iz djetinjstva. Ivan Starek bavio se trčanjem u vrijeme kada ono nije bilo masovan sport pa je trčanje ulicom ili selom izazivalo pravo čuđenje. Prepoznat kao dugoprugaš, kontinuiran i vrijedan u svom treningu, bio je pravi sportski entuzijast kojemu je trčanje bilo životni stil.
Iako bez velikih medalja, njegovo ime nalazi se na listi reprezentativaca bivše Jugoslavije iz Atletskog kluba Dinama (kluba kojem je prvotno pripadao), uključujući kros i cestovne utrke. Svojedobno je držao i neslužbeni svjetski rekord za veterane u hodanju na 10km, sa 61 minutom.
Međutim, otišao je iznenada, u 65. godini života, nakon jedne od mnogobrojnih otrčanih utrka, bez lovorika, ali s puno kilometara u nogama i osobnim rekordima koje je ponio sa sobom u vječnost. Starek je bio i ostao simbol i preteča današnjeg pasioniranog rekreativca.
U sjećanje na preminulog kolegu, AK Veteran je na Jarunu 6.12.1987. organizirao prvu memorijalnu utrku.
Jarun je stvarno jedan prelijepi predio za trčanje. Iako se u vrijeme održavanja polumaratona odvijalo i Prvenstvo Hrvatske u polumaratonu, moram reći da je on ipak prilično neformalano organiziran. Od samog starta koji gotovo nikako nije bio obilježen (samo je na papiru A4 zalijepljenom na malom čunju pisalo start polumaratona), do toga da su se trkači skupili na startnoj liniju u zadnji čas i činjenice da se vrijeme čipa nije očitavalo.
Vrijeme je bilo idealno, oblačno s periodima sunca. Na okrijepnim stanicama bilo je uglavnom pića, dok je na cilju sve što se moglo pojesti nestalo nakon vodećih trkača. Međutim, svi smo dobili “lunch pakete”, veliki ukusni sendvič, vodu i pivo.
Ovo mi je drugi put da trčim s državnom atletskom elitom. I moram priznati da mi je to uvijek poseban doživljaj. Čuti i vidjeti kako oni trče je nešto stvarno fascinantno. Oni ne trče dragi moji, oni cijelo vrijeme šprintaju.
Jedno predivno iskustvo koje ću svakako pokušati ponoviti sljedeće godine!